Uvod

Jedno od temeljnih prava svakog čovjeka jest njegovo pravo na rad i pravo da očuva integritet života i zdravlja, a u radnim okolnostima to je njegovo pravo da se taj rad odvija bez opasnosti od ozljeda, profesionalnih i drugih oboljenja vezanih uz rad, te dakako i bez smrtnih opasnosti ili pogubnih štetnosti. Međutim, svaki rad uvijek u sebi krije mogućnost da se tijekom radnog procesa sudionici u poslu ili neke druge osobe mogu na neki način ozlijediti, pa je stoga nastojanje da se takvi neželjeni događaji izbjegnu jedno od uvijek prisutnih nastojanja kod svakog posla.

Zaštita na radu je skup djelatnosti (tehničkih, zdravstvenih, pravnih, pedagoških i drugo) kojima se otkrivaju i na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti koje ugrožavaju i narušavaju zdravlje radnika. Svrha zaštite na radu je stvoriti sigurne radne uvjete kako bi se spriječile ozljede na radu i profesionalne bolesti. Zaštita na radu nastala je istodobno kada je čovjek počeo raditi, ali je sustavno provođenje zaštite na radu započelo industrijskom revolucijom kada raste broj i intenzitet ozljeda zaposlenika na radu i kada se uviđa da je zaštita i ekonomski i socijalni i humani problem u svakom društvu. Zaštita na radu u Republici Hrvatskoj regulirana je zakonodavstvom iz zaštite na radu. Osnovu čine Ustav, Zakon o radu i Zakon o zaštiti na radu, a uz njih se pitanja iz zaštite na radu uređuju i drugim zakonima i podzakonskim propisima. Uz to provedbu zaštite na radu obvezuju i konvencije Međunarodne organizacije rada koje je Republika Hrvatska preuzela i ratificirala. Zakon o zaštiti na radu, kao i svi podzakonski propisi doneseni na temelju njega u Republici Hrvatskoj imaju za cilj sprečavanje nastanka ozljeda na radu i profesionalnih bolesti, te zaštitu radnog okoliša.

U svijetu se tijekom jedne godine ozlijedi na radu približno 15 milijuna ljudi. U Hrvatskoj se godišnje na radu ozljedi prosječno 25.000 radnika zbog čega se izgubi 550.000 radnih dana. Od ozljeda na radu godišnje smrtno strada 40 ljudi, a 150 ih oboli od profesionalnih bolesti. To su zabrinjavajući podaci. Nije moguće dati točnu procjenu u kojem postotku sudjeluje subjektivni faktor, dakle, sam čovjek sa svojom psihofiziološkom strukturom u ozljedama, a koliko takozvani objektivni faktori. U prvom redu to nije moguće zato što su ta dva faktora gotovo kod svih nezgoda među sobom povezani i djeluju zajednički, samo je subjektivni faktor obično posljednja i najodlučnija karika u čitavom lancu subjektivnih i objektivnih uzroka, koji su konačno doveli do ozljede.

Ipak, danas se koristi podatak da se oko 45-80% uzroka nezgoda može pripisati subjektivnom faktoru, zbog nesposobnosti, nepromišljenosti, neznanja i slično. Cilj obrazovanja i osposobljavanja za rad na siguran način jest da se osposobe zaposlenici za sigurno obavljanje poslova i zadataka koji su im povjereni. Drugim riječima cilj obrazovanja i osposobljavanja za siguran rad na siguran način je prilagoditi samog radnika zahtjevima poslova i zadataka koje obavlja, u pogledu znanja, vještina i navika koje ti poslovi i zadaci postavljaju se samom čovjeku to jest radniku.

Sigurnost na radu sastavni je dio radnog procesa i osnovni uvjet produktivnosti rada. Visoki stupanj sigurnosti na radu postiže se uklanjanjem štetnih mehaničkih, fizičkih, kemijskih, bioloških, psiholoških i drugih utjecaja, koji tijekom rada mogu djelovati na organizam radnika i biti posredni i neposredni čimbenici koji dovode do nezgoda na radu. Uklanjanjem spomenutih nepovoljnih utjecaja ostvaruju se sigurnosni uvjeti rada. Da bi se radnik mogao ponašati na način koji ga osigurava od opasnosti, on mora poznavati te opasnosti i štetnosti, kao i načine-postupke koji ga mogu zaštititi od određene opasnosti.