Posebnosti zaštitnih mjera u hitnoj službi

Ambulantne hitne služe i intenzivna skrb su mjesta gdje se zdravstveni djelatnici mogu susresti s bolesnicima kojima je potrebna hitna intervencija zbog različitih stanja, a ti bolesnici mogu imati još nedijagnosticiranu HIV-infekciju.

Rizik zaražavanja u jedinicama intenzivne skrbi i u ambulantnoj hitnoj službi najviše ovisi o broju ubodnih incidenata. u jedinicama je potrebno dosljedno provoditi uobičajene mjere zaštite. U slučaju da bolesnik profuzno krvari, ako ima težu ozljedu ili ako se provodi resuscitacija, potrebno je primijeniti sve barijere zaštite i pri običnom pregledu i pri izvođenju manjih ili većih zahvata. Kompletnu zaštitu treba primijeniti i pri svim većim zahvatima, u slučaju blažeg krvarenja pri pregledu i pri manjim zahvtima dostatne su samo rukavice. Pri pregledu osobe koja vidljivo ne krvari nije nužna uporaba rukavica. Međutim, pri pružanju hitnih intervencija važno je imati na umu da se situacija može naglo promijeniti. Tako u bolesnika s teškim oboljenjem ili teškom ozljedom može iz stabilne situacije naglo nastati nekontrolirano i profuzno krvarenje koje zahtijeva promptnu intervenciju. Prema tomu osobe koje pružaju hitnu pomoć često puta ne mogu točno anticipirati mogućnost izlaganja krvi i drugim tjelesnim tekućinama.

Zaključno, epidemija AIDS-a imat će sve veći utjecaj na rad osoba u hitnoj službi. Trenutno najbolju zaštitu od HIV-a i drugih uzročnika koji se prenose krvlju pružaju standardne mjere zaštite.

POSTEKSPOZICIJSKI POSTUPAK

Rizik dobivanja HIV-infekcije nakon perkutanog (ubodnog ili transkutanog) incidenta je relativno mali (0,2 - 0,5 %), a nakon kontakta zaražene krvi sa sluznicom još nije preciznnije definiran no procjenjuje se na 0,1%.

Pranje ruku sapunom odmah nakon perkutanog incidenta najvažnija je mjera.

Nema podataka koji ukazuju da bi korištenje klornih preparata, joda, alkohola ili drugih dezinficijensa bilo efikasnije od običnog pranja ruku sapunom. Poželjno je nakon incidenta pustiti ranicu da dobro krvari ili čak i potaknuti krvarenje. Sluznice koje su kontaminirane krvlju treba isprati vodom. Za ispiranje sluznice oka može se koristiti sterilna voda, ali ako je nema, može poslužiti i obična voda.

Nakon perkutanog ili mukoznog incidenta koji se zbio kod HIV-pozitivne osobe ili ako se radi o osobi kojoj je serostatus nepoznat, a nije se htjela podvrći testiranju, no epidemiološki i klinički postoji temeljita sumnja da se radi o HIV-pozitivnoj osobi, potrebno je odmah učiniti anti-HIV test u zdravstvenog djelatnika. Ako se radi o seronegativnoj osobi, potrebno je ponoviti testiranje nakon 6 tjedana, 12 tjedana i 6 mjeseci od incidentne situacije. Treba savjetovati zdravstvenom djelatniku da unutar tih 6 mjeseci praćenja zatraži pomoć ako ima bilo koju akutnu bolest, osobito ako je obilježena povišenom temperaturom, osipom, bolovima u mišićima, općom slabošću ili povećanim limfnim čvorovima. Unutar tih 6 mjeseci se savjetuje primjena mjera sigurnog spolnog ponašanja, ne davati krv, druge organe, spermu i ne dojiti. Ako se radi o doticaju s krvlju/tjelesnim tekućinama seronegativne osobe, nije potrebno ponavljati testiranje. Međutim testiranje treba ponuditi svim zabrinutim zdravstvenim djelatnicima.

Ovisno o ekspoziciji, bolesnik i njegov liječnik mogu se odlučiti na postekspozicijsku antiretrovirusnu kemoprfilaksu.

Danas držimo da davanje lijekova smanjuje mogućnost zaražavanja zdravstvenih djelatnika za oko 70 % . Zdravstvenim djelatnicima bi se morala osigurati adekvatna postekspozicijska profilaksa, koja danas u većini slučajeva uključuje tri lijeka. Lijekove bi trebalo, po mogućnosti, primijeniti unutar 2 sata od incidenta. U odabiru antiretrovirusnih lijekova treba, ako je to moguće, primijeniti one koje bolesnik povezan s incidentom nije uzimao.