Kemijske štetnosti je naziv za štetne kemijske tvari koje mogu uzrokovati različita oštećenja zdravlja zaposlenika koji dolaze s njima u dodir pri proizvodnji, rukovanju, transportu, skladištenju ili korištenju. U praksi se mogu pojaviti u obliku prašina, dimova, plinova, para, magle, vlakna i drugo. Štetnost ovisi o mnogim fizikalnim, kemijskim ili otrovnim svojstvima, ali je najvažnija količina tvari koja je ušla u organizam. Zbog toga je za svaku kemijsku tvar propisana granična vrijednost izloženosti (GVI) za 8-satni rad bez opasnosti za organizam. Za neke tvari propisana je kratkotrajna granična vrijednost izloženosti (KGVI) kod koje izvrgnutost može trajati najviše do 15 minuta i ne smije se pojaviti više od četiri puta tijekom radnog vremena.

U skladu s važećim propisima zaštite na radu poslodavac je dužan ispitivati radni okoliš u radnim prostorijama i/ili prostorima, odnosno na mjestu rada radnika, gdje se proizvode ili koriste opasne kemikalije te iz tog razloga postoji mogućnost oslobađanja opasnih tvari u okoliš u obliku plinova, para, aerosola, prašina. Poslodavac treba skrbiti, u skladu s važećim propisima, da je koncentracija opasnih tvari u radnim prostorijama/prostorima, odnosno na mjestu rada radnika što niža i stalno ispod graničnih vrijednosti izloženosti. Proizvođač, uvoznik, daljnji korisnik ili distributer opasne kemikalije i sredstva za zaštitu bilja ili biocida koji stavlja u promet tvar pojedinačno ili u pripravku ili pripravak obvezan je primatelju te tvari, odnosno pripravka osigurati Sigurnosno-tehnički list (STL) sastavljen u skladu s važećim propisima, a na zahtjev korisnika opasne kemikalije i staviti na raspolaganje i druge dostupne podatke, a naročito one koji mogu imati utjecaj na razvrstavanje kemikalije kao opasne.

DEFINICIJE

Granična vrijednost izloženosti na radu (GVI) je granica od prosjeka vremenski izmjerenih koncentracija (prosječna koncentracija) tvari (plinova, para, aerosola, prašine) u zraku na mjestu rada u zoni disanja radnika u odnosu na određen ciljani period. Smatra se da utvrđena granična vrijednost izloženosti pri temperaturi od20 °C i tlaku zraka od 1013 mbara prema sadašnjim saznanjima ne dovodi do oštećenja zdravlja pri svakodnevnom osmosatnom radu (uz normalne mikroklimatske uvjete i umjereno fizičko naprezanje), a izražena je u ml/m³ (ppm), odnosno u mg/m³ ili u broju vlakana /cm³.

Kratkotrajna granična vrijednost izloženosti (KGVI) je ona koncentracija kemikalije kojoj radnik može bez opasnosti od oštećenja zdravlja biti izložen kroz kraće vrijeme. Izloženost takvoj koncentraciji opasne tvari može trajati najviše 15 minuta i ne smije se ponoviti više od četiri puta tijekom radnog vremena. Između dvije izloženosti toj koncentraciji mora proći najmanje 60 minuta. Vrijednosti kratkotrajne izloženosti se izražavaju u ml/m³ (ppm) ili mg/m³.

Biološka granična vrijednost (BGV) je ona koncentracija opasne kemikalije i/ili njezina metabolita, odnosno bioloških učinaka nastalih pod djelovanjem te kemikalije u organizmu, koja se određuje u odgovarajućem biološkom uzorku (krv, plazma, mokraća, izdahnuti zrak) radnika profesionalno izloženih kemikalijama u svakodnevnom osmosatnom radu, uz normalne mikroklimatske uvjete i umjereno fizičko naprezanje, a kod koje prema sadašnjem stupnju saznanja ne dolazi do štetnih učinaka po zdravlje.

DJELOVANJE ŠTETNOSTI NA ORGANIZAM

Čovjek svojom svjesnom i nesvjesnom aktivnošću zagađuje životnu sredinu. Suh nezagađen zrak uglavnom se sastoji od 78% dušika i 21% kisika. Ostalo čine primjese: vodene pare, ugljični-dioksid, sumpor-dioksid, argon, ksenon, neon i drugi sastojci. Najvažniji sastojak zraka je kisik. Bez njega život je nemoguć, čovjek bez kisika ne može živjeti duže od 5 minuta, jer ako krv u tom vremenu ne dopremi u mozak dovoljno kisika, on bude trajno oštećen. Zrak se uglavnom zagađuje plinovima organskih otpala i aerosola. Uglavnom su sva onečišćenja zraka štetna, a intenzitet štetnosti ovisi o vrsti i koncentraciji pojedinih onečišćenja. Tako se na primjer ugljični monoksid (CO), plin bez boje, okusa i mirisa, lako veže izravno na hemoglobin u krvi, te već malim koncentracijama uzrokuje teškoće. Ugljičnog monoksida ima u većim koncentracijama naročito tamo gdje izgaranje nije potpuno, a ako su prostori mali i zatvoreni, kao što su na primjer garaže, automehaničarske radionice, kotlovnice i drugo CO može prouzročiti smrt. Pri proizvodnji i preradi raznovrsnih tvari radnik dolazi u dodir s različitim opasnim tvarima: bilo da se radi o sirovinama, poluproizvodima ili gotovim proizvodima. Opasne tvari dijele se na: za zdravlje štetne tvari, zapaljive tvari i eksplozivne tvar. Za zdravlje štetne tvari su tvari ili smjese tvari koje su u stanju štetno djelovati na zdravlje radnika za vrijeme dok je radnik zaposlen, nakon umirovljenja i imati štetnog utjecaja na njegove potomke. Štetne tvari mogu biti otrovne, kancerogene, mutagene, teratogene, radioaktivne, infek­tivne i drugih štetnih svojstava. Kancerogene tvari su one tvari koje već u vrlo malim količinama uzrokuju rak. Teratogene tvari su one koje su u stanju uzrokovati deformaciju ploda u utrobi, što se može očitovati pobačajem ili nakaznim potomstvom. Mutagene tvari su one koje su u stanju uzrokovati trenutne ili trajne promjene jednog ili više nasljednih svojstava općenito mijenjajući jedan ili više gena. Naglim razvojem industrije, naročito kemijske, ali i primjenom štetnih tvari u drugim djelatnostima (na primjer primjena pesticida u poljoprivredi), povećao se broj i količina štetnih tvari u uporabi kao i broj radnika koji su izloženi njihovom štetnom djelovanju.

Djelovanje štetnosti na organizam može biti akutno to jest kratkotrajno i to od nekoliko sekundi do nekoliko sati, najčešće putem dišnih organa i kože. Kratkotrajno djelovanje štetnosti može uzrokovati ozljedu na radu. Kronično djelovanje nastupa u vremenskom razdoblju od nekoliko mjeseci ili godina i očituje se profesionalnom bolešću. Akutno trovanje nastaje nakon što je u organizam u kratko vrijeme ušla velika količina otrovne tvari te se simptomi trovanja pojavljuju vrlo brzo. Za razliku od akutnih trovanja, do kroničnog trovanja dolazi kada duže vrijeme u organizam ulazi postupno manja količina otrovne tvari, što je znatno češći slučaj u industriji.

PUTOVI ULASKA KEMIJSKIH ŠTETNOSTI U ORGANIZAM

Često se prilikom obavljanja poslova pri radu koriste različita sredstva za čišćenje, kiseline, lužine, otapala i slično, a od kojih neka spadaju i u opasne kemikalije te predstavljaju velike kemijske štetnosti kojima je izložen organizam. Kemijske štetnosti mogu dovesti do oštećenja zdravlja osoba koje s njima dolaze u dodir za vrijeme proizvodnje, rukovanja, transporta, skladištenja ili korištenja, a pojavljuju se u obliku prašina, dimova, plinova, magla, para, vlakna i slično. Nakon što im je radnik izvrgnut, u pravilu dulje vrijeme, mogu izazvati pojavu profesionalnih bolesti ili drugih bolesti u vezi s radom. Kemijske štetnosti mogu u organizam uči na slijedeće načine:

- Inhalacijom (udisanjem)

- Apsorpcijom (preko kože i očiju)

- Ingestijom (jedenjem, gutanjem)

- Ostalim načinima od kojih je najznačajniji preko placente trudnice na dijete u utrobi.

Apsorpcija preko dišnih organa - inhalacijom (udisanjem)

Većina kemijskih tvari koje se koriste mogu biti raspršene u zraku u obliku prašine, maglice, dimova, para ili plina tako da u organizam mogu dospjeti udisanjem, što i predstavlja najčešći način ulaska štetnih tvari u organizam.  Dišni putovi obuhvaćaju sve dijelove tijela od nosa do alveola kroz koji prolazi zrak do pluća. Gdje će se apsorpcija dogoditi ovisi o agregatnom stanju (plin, kapljica, prašina) tvari raspršene u zraku.

Apsorpcija preko kože

Apsorpcija preko kože je poslije udisanja drugi najčešći način  na koji štetne tvari ulaze u organizam. Tvar ulazi u kožu kroz pore ili rane. Na ovaj način ulaze tetanus, toulen, benzen i različiti fenoli. Brzina i opseg apsorpcije ovisi o vremenu izloženosti i površini kože koja je izložena. Oštećena koža uslijed mehaničkog djelovanja ili djelovanja same tvari brže propušta te se povećava apsorpcija i njezin opseg.

Apsorpcija preko probavnog sustava - ingestijom (jedenjem, gutanjem)

Bilo da se radi o plinovima, prašini, parama, dimovima tekućinama ili krutinama, štetne tvari u organizam mogu ući i gutanjem. Apsorpcijom štetnih tvari u probavnom sustavu obuhvaćeni su želudac, jednjak, usta, dvanaesterac i crijeva. Do apsorpcije u jednjaku može doći samo u slučaju ako se radi o jakim kiselinama i lužinama koje oštećuju sluznicu, dok su glavno mjesto apsorpcije crijeva. Najveća se pozornost usmjerava na to da progutana tvar ne dođe u crijeva.

Usta su značajno mjesto apsorpcije ukoliko se štetna tvar u njima stalno zadržava ili ako je sluznica značajnije oštećena. Oštećenje sluznice omogućava izravan kontakt tvari sa kapilarama usne šupljine.

Želudac zbog male površine sluznice nije prikladno mjesto za apsorpciju. Iz neoštećenog želuca mogu se apsorbirati samo lipofilne tvari ako su otopljene u probavnim sokovima i ako su u želudac došle u obliku tekućina. Topljivost nekih tvari povećava se djelovanjem nekih drugih tvari (alkohol). Jake kiseline i lužine razaraju izravno izazivajući perforacije u jednjaku i želucu.

Crijeva su glavno mjesto apsorpcije jer je njezina površina izrazito velika. Dobro su prokrvljena i imaju dovoljno tekućine i tvari koje poboljšavaju apsorpciju. Najvažnije je spriječiti dolazak tvari iz želuca u crijeva.

ŠTETNE TVARI U INDUSTRIJI

Štetne tvari u radnom okolišu pojavljuju se u obliku plinova, para i aerosola.

Plinovi su skupine kemijskih spojeva koji su pri sobnoj temperaturi i tlaku u plinovitom stanju. Neki plinovi štetno djeluju na zdravlje ljudi. Najpoznatiji od njih je ugljik (II) oksid - ugljični monoksid (CO), koji nastaje nepotpunim izgaranjem tvari koja sadržava ugljik. Štetno djelovanje ugljik (II) oksida iskazuje se smanjenjem sposobnosti krvi da prenosi kisik potreban organizmu, jer se hemoglobin u krvi znatno lakše spaja s ugljik (II) oksida u značajnije štetne plinove spadaju cijanovodik i klor.

Pare su plinoviti oblik tvari, koje su na običnoj temperaturi i tlaku u tekućem ili krutom stanju. Najveći dio štetnih tvari djeluje baš u obliku para kao na primjer kod industrijskih otapala i razrjeđivača (benzin, aceton, trikloretilen i drugo). Neke kemijske tvari zabranjeno je koristiti kao otapala jer je dokazano da uzrokuje rak (na primjer benzen).

Aerosoli predstavljaju raspršene krute ili tekuće čestice u zraku. Pri raznim tehnološkim procesima (brušenje, mljevenje, sijanje, izrada kalupa, transport i slično.) razvija se izvjesna količina aerosola koja može štetno djelovati na organizam radnika. Aerosoli se mogu razlikovati prema svom kemijskom sastavu, prema veličini čestice i prema svom djelovanju na čovječji organizam. Prema svom kemijskom sastavu aerosoli mogu biti organskog ili anorganskog porijekla. Organski aerosoli mogu potjecati od životinja ili biljaka (ugljen, drvo i drugo), dok su anorganski aerosoli mineralnog porijekla (azbest, pijesak, kremen, olovo, bakar, željezo, aluminij itd.). No aerosoli mogu biti i mješoviti. Prema veličini čestica aerosoli se dijele na:

- Prašine - čestice veće od 10 mikrona koje nastaju mehaničkim usitnjavanjem (drobljenjem, mljevenjem, struganjem, brušenjem itd.) na primjer: ruda, ugljen, drva i drugo. Veličina čestica kod prašine je veća nego li kod dimova, a opasnost za zdravlje je veća što su čestice sitnije jer se duže zadržavaju u zraku i lakše ulaze u čovjekov dišni sustav.

- Maglice - čestice od 0,1 do 10 mikrona koje čine raspršene čestice tekućina ili čestice tekućina nastale kondenzacijom para u zraku. Pri galvanizaciji nastaju magle kiselina i lužina nastale  kondenzacijom, a prilikom lakiranja nastaju magle raspršiva­njem boja i lakova.

- Dimovi -  čestice manje od 0,1 mikrona, koje obično nastaju izgaranjem u zraku što dovodi do stvaranja takvih aerosola (metalni oksid, pepeo, čađa) ili kondenzacijom para (prije­lazom iz plinovitog u tekuće agregatno stanje). Tako se na primjer taljenjem metala pare metala kondenziraju u sitne čestice. Vrlo otrovni su dimovi olova i kadmija.

Dio štetnih tvari po propisima zdravstva spada u otrove, pri čemu je posebnu po­zornost potrebno obratiti na otrove I i II skupine, čija ambalaža mora biti označena na propisani način. Kao što je već utvrđeno obveza je poslodavca provesti ispitivanje u radnim prostorijama i prostorima u kojima se pri radu koriste ili proizvode štetne tvari, kako bi se ustanovilo odgovara li radna okolina propisanim uvjetima. S obzirom na djelovanje na čovječje tijelo plinove, pare i prašine dijelimo na:

- nadražujuće prašine koje obično imaju samo lokalno djelovanje, to jest izazivaju upalu kože, očiju i sluznica (na primjer vapno, soda),

- otrovne prašine koje mogu ući u organizam udisanjem, gutanjem ili kroz kožu (najopasnije je udisanjem). Otrovne prašine su na primjer topivi spojevi olova, arsena, žive, cinka, mangana i fosfora, te razni organskih spojevi,

- prašine koje uzrokuju plućne bolesti jesu na primjer kremen, azbest itd. (silikoza, azbestoza),

- prašine koje izazivaju alergične pojave, to jest osip, hunjavicu, astmu i slično, a djeluju samo na neke ljude i to one koji su preosjetljivi na određene vrste prašina (na primjer drvene prašine, perje i slično),

- prašina hrasta na primjer može prouzročiti rak,

- prašine koje izazivaju groznice jesu obično metalni dimovi, kao na primjer cinkov ili magnezijev oksid (na primjer kod lijevanja i zalijevanja),

- prašine bez posebnog djelovanja.

Stupanj opasnosti izloženosti pojedinim plinovima, parama i prašinama može se odrediti jedino mjerenjem i analizama. Ukoliko se opasnost ne može ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu stupanj opasnosti je velik. Takvi poslovi se smiju obavljati samo kratko vrijeme uz primjenu odgovarajućih osobnih zaštitnih sredstava koja su atestirana i prilagođena za zaštitu od dotične opasnosti (posebna pravila zaštite na radu). Mnogi od tih poslova su poslovi s posebnim uvjetima. Zaštita radnika provodi se raznim načinima ovisno o karakteristikama i načinu djelovanja štetne tvari. Štetne tvari u obliku plinova, para i prašina najčešće se odsisnim uređajima odvode iz radnih prostorija, a u izuzetnim slučajevima zaštita se provodi osobnim zaštitnim sredstvima za zaštitu dišnih organa. Za zaštitu od štetnih tvari koje oštećuju kožu najčešće se koriste zaštitne rukavice iz različitih materijala te druga osobna zaštitna sredstva.

KANCEROGENE I MUTAGENE TVARI

Karcinogene tvari su one:

- koje na temelju posebnih propisa ispunjavaju kriterije svrstavanja u takve tvari te su označene standardnim oznakama upozorenja R 45 i/ili R 49,

- tvari kojima su radnici izloženi tijekom obavljanja određenih postupaka (proizvodnja auramina, rad koji uključuje izlaganje policikličnim aromatskim ugljikovodicima prisutnim u čađi, katranu ili smoli ugljena, rad koji uključuje izlaganje prašinama, dimovima i aerosolima nastalima tijekom prženja i elektrorafiniranja bakreno-nikalskih spojeva za matiranje, jaki kiseli postupci proizvodnje izopropil alkohola, rad koji uključuje izlaganje prašinama tvrdog drveta),

- tvari označene oznakom CA-1,

- pripravci karcinogenih tvari utvrđeni kao karcinogeni posebnim propisima.

Mutagene tvari su one koje na temelju posebnih propisa ispunjavaju kriterije svrstavanja u takve tvari te su označene standardnom oznakom upozorenja R 46 kao i njihovi pripravci utvrđeni kao mutageni posebnim propisima.

Rad su sve aktivnosti pri kojima su zaposlenici izloženi ili mogu biti izloženi karcinogenim i/ili mutagenim tvarima, i to pri njihovoj upotrebi, proizvodnji, skladištenju, obradi, preradi, pretakanju, miješanju, uklanjanju, uništavanju, kao i sličnim aktivnostima. Među takve poslove spadaju i poslovi pri kojima se zbog okolnosti kod tih postupaka oslobađaju ili nastaju karcinogene i/ili mutagene tvari. Radni okoliš je okoliš u kojem radnik može doći u doticaj s karcinogenim i/ili mutagenim tvarima za vrijeme radnog procesa. Granična vrijednost znači graničnu vrijednost vremenski prilagođenog prosjeka koncentracije za karcinogenu ili mutagenu tvar u zraku unutar zone disanja radnika u odnosu na referentno razdoblje od osam radnih sati rada. Ako je radnik izložen graničnim vrijednostima karcinogenih i/ili mutagenih tvari, poslodavac mora osigurati da rad nije normiran i da radnik ne radi više od punog radnog vremena i ne više od četrdeset sati tjedno. 

KISELINE I LUŽINE      

kojima dolaze u dodir, nagrizajuće, jetko ili korozivno djelovanje. One nagrizaju i oštećuju metale, drvo, papir, kožu, plastiku, tkaninu i drugo. Isto takvo djelovanje imaju na organizam čovjeka i mogu uzrokovati teška oštećenja očiju, kože dišnih putova i probavnih organa. Kiseline i lužine izjedaju kožu i sluznicu i u dodiru s kožom stvaraju teške opekline, pri čemu su opekline uzrokovane djelovanjem lužina opasnije. Pare i magle kiselina i lužina djeluju nadražujuće na dišne organe i oči, što u krajnjem slučaju može uzrokovati sljepoću. Naročito su opasne ako ih se proguta jer nastaju teška oštećenja jednjaka, želuca i crijeva, što također može prouzročiti smrt. Nagrizajuće djelovanje je jače ako je kiselina ili lužina jača, to jest jače koncentrirana. Kiseline i lužine pojavljuju se u obliku tekućine ili krute tvari, zatim u obliku para, prašina i maglice, što ovisi o različitim uvjetima primjene kiseline i lužina. Pri radu s lužinama pojavljuju se iste opasnosti kao i pri radu s kiselinama. Kiseline i lužine dolaze u trgovinu pakirane u staklenim bocama, staklenim opletenim balonima ili bačvama. Kiseline su kemijski spojevi koji sadržavaju vodik, djelomično ili potpuno zamjenjiv atomima metala, pri čemu nastaju soli. Dijele se na jake kiseline, kao primjerice solna, dušična i sumporna, na srednje jake primjerice fosforna i slabe, koje su organskog podrijetla. Pri radu s njima stvaraju se maglice koje djeluju nagrizajuće isto kao i otopine. Ako se radi o koncentriranim kiselinama većinom su akutno otrovne. Prodiru kroz kožu i uzrokuju teške opekline i oštećenja tkiva. Mogu biti eksplozivne u dodiru sa organskim tvarima (sa piljevinom: stvara se plin vodik). Razlikujemo organske (octena, limunska, mravlja, oksalna) i anorganske kiseline (solna, sumporna, dušična, fosforna, cijanovodična). Lužine su otopine alkalijskih hidroksida, odnosno metala lužnate reakcije, koje su jetke i na ljudski organizam djeluju tako da spaljuju kožu i sluznicu. Lužine ili baze su tvari koje se upotrebljavaju za čišćenje i ispiranje. Akutno su otrovne ako su u koncentriranom obliku. Najčešće se koristi amonijak, natrijeva lužina, kalijeva lužina. Reakcija između kiseline i lužine naziva se neutralizacija i obično se oslobađa toplina.

OPASNOSTI PRI RADU S KISELINAMA I LUŽINAMA

Kiseline i lužine su jako štetne za ljudsko zdravlje, osobito u koncentriranom stanju, a prigodom rada s njima nastaju njihove pare, magla i prašina, koje na razne načine ulaze u ljudski organizam. Kiseline i lužine na koži čovjeka ostavljaju tragove slične opekotinama, pa ih zovemo “kemijskim opekotinama”. U koncentriranom stanju uzrokuju duboke i jake opekotine, koje se sporo i dugo liječe. Kod duljeg rada sa slabijim koncentracijama kiselina i lužina, nakon nekog vremena koža postaje suha i raspucana, te može doći do upale. Oči su jako osjetljive na kiseline i lužine, a ako prsnu u oči mogu uzrokovati teška oštećenja vida, a često i trajni gubitak vida. Pare, magle i prašina kiselina i lužina djeluju nadražujuće na oči i mogu izazvati upalu. Nakon udisanja pare, maglice i prašine, kiseline i lužine dolaze u dodir sa sluznicom nosa, ustima, grlom i plućima. Posljedica je nadraživanje tih organa. Nadražaj ovisi o koncentraciji tih tvari u zraku, a rjeđi je slučaj da pare, maglice i prašine dođu do pluća jer čovjek ne može boraviti u takvoj atmosferi i na prvi podražaj odlazi iz takvog prostora. Kada bi dulje vrijeme udisao pare, magle ili prašine kiselina i lužina, može nastati kronični bronhitis ili upala dišnih putova. Veliku opasnost predstavljaju kiseline i lužine ako dođu u unutarnje organe, odnosno ako ih čovjek proguta. U koncentriranom stanju su kiseline i lužine još opasnije. Posljedice su teška oštećenja jednjaka i želuca, što često dovodi do smrti. Kiseline uglavnom nisu zapaljive (osim pojedinih kao na primjer octena kiselina), ali se opasnost od požara i eksplozije ne smije zanemariti u potpunosti. Nagrizaju razne metale pri čemu se razvija vodik, vrlo zapaljiv i eksplozivan plin. Ako se razvije veća količina tog plina i ako se u blizini nalazi bilo kakav izvor paljenja (plamen, upaljena cigareta, vrući predmet, električna iskra i drugo), može nastati požar i eksplozija. To je vrlo čest slučaj kod metalnih posuda s kiselinom koje se nisu dulje vrijeme otvarale, pa se unutar posuda stvorila velika količina vodika. Osim toga, neke kiseline (sumporna, dušična) snažno reagiraju s organskim tvarima (papir, pamuk, drvena piljevina), pri čemu se razvija velika količina topline. Nastala toplina može uzrokovati zapaljenje tih lakogorivih tvari.

MJERE ZAŠTITE PRI RADU S KISELINAMA I LUŽINAMA

- Posude u kojima se drže kiseline i lužine moraju biti čitave i neoštećene. Na svakoj posudi mora biti etiketa s nazivom i kemijskom formulom te oznakom koncentracije. 

- Ako opazite da neka posuda propušta, odmah je pažljivo iznesite na neko sigurno mjesto i prelijte njezin sadržaj u drugu, čitavu posudu. Pri tome upotrijebite osobna zaštitna sredstva i pazite da sadržaj ne prolijete po sebi. Ako na nekoj posudi nema etikete i niste sigurni što je u njoj, nemojte upotrebljavati njezin sadržaj. Posebno određena posuda u koju se prelijeva kiselina ili lužina mora biti čitava. Ne punite posude nikada do vrha, već u njima ostavite nešto praznog prostora (oko 1/10 posude).

 - Kod prelijevanja kiseline i lužine iz jedne posude u drugu treba postupati oprezno. Nikada ne povlačite kiselinu i lužinu ustima. Kod pretakanja kiseline i lužine prskaju i mogu doći u dodir s tijelom zaposlenika, rukama ili čak s očima. Za prelijevanje upotrebljavajte ručnu pumpu ili specijalnu zaštitnu teglicu koje su napravljene za kiseline i lužine.                                         

- Kiseline i lužine se najčešće u manjim količinama nalaze u staklenoj ambalaži, a prenošenje rukama je vrlo riskantno, jer može doći do ispadanja ili klizanja ambalaže i do prolijevanja tekućine po zaposleniku, što je jako opasno. Zbog toga treba izbjegavati nošenje u rukama staklenih posuda u kojima se nalazi kiselina ili lužina. Za transportiranje kiselina ili lužina do radnih mjesta upotrebljavajte opletene balone koji se nalaze na željeznim šipkama-ljuljačkama.

- Kiseline i lužine se moraju skladištiti u prostorijama koje trebaju biti prozračne i imati dobru ventilaciju. Pod u tim prostorijama mora biti izrađen od materijala koji ne upija kiseline i lužine, a takav da se one u slučaju prolijevanja mogu pokupiti i prati. Posude u kojima se nalaze kiseline i lužine  treba tako slagati da se ne mogu oštetiti i da ne može doći do prolijevanja. Miješanjem kiselina i lužina nastaje vrlo snažna reakcija, a posljedica je rasprsnuće posude.

- Visina polica na koje se slažu posude s kiselinama i lužinama, ne smiju biti više od1,5 mod poda, a posude se moraju slagati u okomitom položaju. Nemojte ih slagati polegnute, niti jedne na druge. Pune posude se na policama moraju držati odvojeno od praznih. U praznim se posudama kiselina i lužina ne smiju držati druge tekućine. Nikada ne stavljajte lužinu u posudu u kojoj je bila kiselina, i obrnuto, osim ako ste posudu prethodnom dobro oprali vodom. Nikada ne koristiti boce s oznakom pića (mineralna voda, sokovi, piva, kakva druga uobičajena boca za pića) za pohranjivanje opasnih tekućina, jer ih netko može popiti.

- Kiseline i lužine koje su prolivene ili prosute po podu, ili radnim stolovima, predstavljaju veliku opasnost jer tako mogu lakše doći u dodir s radnicima, pa ih je potrebno ukloniti. U slučaju prolijevanja kiseline ili lužine, odmah očistite poliveno mjesto. Ako je prolivena mala količina kiseline, očistiti to mjesto tako da ga isperete mlazom vode koja otječe u kanal. Veću količinu prolivene kiseline pokrijte suhim pijeskom, pepelom ili šljunkom te pokupite i odnesite na sigurno mjesto, daleko od radnih mjesta i pogona. Zatim mjesto, gdje je bila kiselina, isperite vodom i na kraju neutralizirajte sodom ili vapnom.

- Posude s kiselinom treba otvarati pažljivo jer unutar posude može postojati veći tlak i ako se naglo otvori, kiselina može prsnuti u lice i po rukama radniku. Pri otvaranju okrenite lice od otvora, polako okrenite čep jedanput i pričekajte da se tlakovi izjednače, a tek onda sasvim otvorite. Pri tome se zaštitite gumenim rukavicama, zaštitnim naočalama i gumenom pregačom. Za otvaranje bačvi s kiselinama postoji odgovarajući ključ za čepove, kojega treba obavezno koristiti.

- Posebnu pozornost potrebno je obratiti prilikom razrjeđivanja kiselina vodom. Kod miješanja kiseline s vodom to jest razrjeđivanja razvija se velika količina topline. Reakcija je burna i kiselina može prsnuti iz posude, a ako je posuda staklena, može i prsnuti zbog velike topline. Zato zapamtite da se kod miješanja kiseline s vodom uvijek kiselina polako uz miješanje ulijeva u vodu, a nikako obrnuto.

 - Pri radu s kiselinama i lužinama treba se zaštititi osobnim zaštitnim sredstvima. Najčešće u dodir s kiselinama i lužinama dolazi koža ruku, ali u slučaju prolijevanja i prskanja mogu u dodir doći i oči, lice i cijelo tijelo. Da biste zaštitili kožu ruku od nagrizajućeg djelovanja i opeklina, nosite uvijek pri radu gumene zaštitne rukavice koje su otporne na djelovanje kiselina i lužina slabijih koncentracija (jako koncentrirane kiseline brzo će uništiti i gumeni materijal). Dobru zaštitu za kožu predstavljaju i zaštitne masti, ali smo kao dodatna zaštita rukavicama. Da zaštitite oči od mogućeg prskanja kiseline ili lužine, nosite zaštitne naočale s nepropusnim okvirom ili plastični štitnik za oči i lice. Za zaštitu od prolijevanja kiseline i lužine po odjeći, nosite zaštitne pregače od gume, gumiranog platna ili plastičnog materijala. Za zaštitu cijele glave, vrata i ramena u slučaju potrebe upotrijebite zaštitnu kukuljicu (kapuljaču) koja ima ugrađen otvor (prozor) od plastičnog materijala. Ako radite u atmosferi gdje su veće koncentracije para, maglica ili prašina kiseline ili lužine, nosite plinske maske s odgovarajućim filtrom.

- U blizini svakog mjesta gdje se radi s kiselinama i lužinama mora postojati tekuća voda. Voda je najučinkovitije sredstvo za ublažavanje posljedica nastalih pri dodiru s kiselinama i lužinama, a i nužno sredstvo za održavanje osobne higijene pri radu. U slučaju dodira kože i očiju s kiselinom ili lužinom, odmah se mora provesti ispiranje velikom količinom vode najmanje 20 minuta. U slučaju udisanja para kiselina i lužina, gutanja ili polijevanja po koži i očima, treba postupati prema pravilima prve pomoći za trovanje i oštećenje kemijskim tvarima i treba odmah otići k liječniku.

OTAPALA I RAZRJEĐIVAČI

Otapala i razrjeđivači su lakoisparljive tekućine već i kod sobnih temperatura, pa se stoga u prostoriji veoma brzo stvori velika količina štetnih para. Nisu korozivni i ne mijenjaju se pod utjecajem vode i kiseline. To su tekućine koje imaju svojstvo da otapaju druge tvari, koje dolaze u krutom, tekućem ili plinovitom stanju. Sva otapala i razrjeđivači i njihove pare, bez obzira na kemijski sastav, djeluju narkotično, to jest uzrokuju omamljenost, glavobolju, mučninu, a u većim koncentracijama nesvjesticu, pa i smrt. Otapala i razrjeđivači dolaze u dodir s tijelom čovjeka, a mogu biti i u zraku radnih prostorija u obliku para i magle koje nastaju u različitim uvjetima njihove primjene. Radnici koji rade s njima najčešće dolaze s njima u dodir putem kože, pri rukovanju tekućim otapalima i razrjeđivačima, odnosno dišnih organa – udisanje zraka s parama otapala i razrjeđivača. U industriji radnici najčešće dolaze u dodir kada čiste i peru strojeve i razrjeđuju tvari i to sa sljedećim otapalima: benzin, špirit, petrolej, nafta, toluen, ksilen, nitrorazrjeđivači i slično.

- Benzin je bezbojna, lakohlapljiva tekućina, karakterističnog mirisa. Znaci laganog trovanja su vrtoglavica i stanje slično pijanstvu. Nadražuje sluznicu očiju i gornjih dišnih organa. Ako se dulje boravi u takvom prostoru, a koncentracija se povećava (ispravanje), tada dolazi do nesvjestice, pa čak i smrti. Benzin se ne smije upotrebljavati za odmašćivanje, pranje i čišćenje strojeva.

- Petrolej – špirit se, također, upotrebljava kao otapalo (čišćenje strojeva) te ima gotovo ista djelovanja kao i benzin, tj. djelovanje na kožu, oči, a kod kroničnog stanja očituju se probavne smetnje i živčani poremećaji. Uz njih potrebno je spomenuti i „White spirit“ koji zamjenjuje terpentin, a također se koristi pri čišćenju strojeva. Njegovo je djelovanje, također, slično djelovanju benzina.

- Trikloretilen je bezbojna tekućina specifičnog mirisa. Djeluje na živčani sustav. Ako ga se zagrije na visoku temperaturu, razvija se fosgen, plin koji izaziva trenutačno (akutno) trovanje. Osim toga, trikloretilen je zapaljiva tekućina.

- Toluen i ksilen su lakohlapljive tekućine koje su često sastojci boja i ljepila, a njihova upotreba kao razrjeđivača je sve veća otkako je zabranjena upotreba benzena, zbog njegove otrovnosti. Oni djeluju kao narkotici. Njihove pare sa zrakom tvore eksplozivnu smjesu.

Budući da su otapala i razrjeđivači tekućine koje lako i brzo isparuju, veoma se brzo stvori opasna koncentracija para u zraku. Ovako nastala smjesa para i zraka lako se zapali i eksplodira. Izvor paljenja može biti vruće tijelo, otvoreni plamen, upaljena cigareta i drugo. Pare otapala i razrjeđivača teže su od zraka te se zato nalaze pri dnu prostorije i ispunjavaju sva udubljenja. To je napose važno zbog postavljanja uređaja za prirodnu ili umjetnu ventilaciju.

OPASNOSTI PRI RADU S OTAPALIMA I RAZRJEĐIVAČIMA

Glavna značajka otpala i razrjeđivača jest da vrlo dobro otapaju određene tvari kao na primjer masti, ulja, smole, gumu i drugo, zbog čega se koriste u svim djelatnostima, a naročito u industriji. Štetno djeluju na zdravlje radnika i to najčešće preko dišnih organa, ali i preko kože i probavnih organa. Opasnosti od otapala i razrjeđivača su dvojake:

- opasnost za zdravlje,

- opasnost od požara i eksplozije.

Opasnost za zdravlje očituje se u njihovom akutnom narkotičnom djelovanju na živčani sustav, iritirajućem djelovanju na kožu i sluzokožu ali i sposobnosti oštećivanja tkiva krvotvornih organa čak i u vrlo malim količinama. Opasnost od požara i eksplozije nastaje zbog toga jer su velika većina otapala i razrjeđivača lako hlapi, zapaljivi i eksplozivni pa je potrebno provoditi mjere zaštite od požara.

Otapala i razrjeđivači djeluju:

- na kožu, odmašćuju i isušuju kožu te ona postane crvena, hrapava i podložna infekcijama, a često nastaju i kožne bolesti,

- na živčani sustav narkotično, ali ne uzrokuju poremećaj rada nekih organa u organizmu, u malim količinama ne dovode do trovanja (etilni alkohol, benzin, eter, aceton),

- na oči i dišne organe, nadražuju sluznice i mogu izazivati upalu (etilacetat),

- na krv, koštanu srž, gdje izazivaju trovanje s teškim posljedicama (benzen, toluen, ksilen),

- kancerogeno (uzrokuju rak),

- na pojedine organe u organizmu.

MJERE ZAŠTITE PRI  RADU S OTAPALIMA I RAZRJEĐIVAČIMA

- Budući da su otapala i razrjeđivači lakoisparljive tekućine, treba spriječiti njihovo isparavanje i mogućnost stvaranja štetnih i eksplozivnih koncentracija para u zraku radne prostorije. Ako to nije moguće, zbog vrste radova, potrebno je osigurati odvođenje para otapala iz radnih prostorija i prostora, kako bi se koncentracija para otapala u zraku stalno održavala ispod granične vrijednost izloženosti na radu (GVI)) radi zaštite zdravlja radnika te ispod donje granice eksplozivnosti i temperature paljenja para radi zaštite od požara i eksplozije. Zbog toga zatvarajte posude u kojima se nalaze otapala i razrjeđivači. Ako se prolije ta tekućina, odmah je uklonite posipanjem pijeskom ili zemljom, a onda dobro sve očistite. Otapala se ne smiju bacati u kanalizaciju. Krpe i otpadne materijale, namočene otapalom, ne ostavljajte na otvorenom jer su to izvori opasnosti od pojave požara i eksplozije. Stavljajte ih u posebne limene posude koje dobro zatvorite. Opasnost od udisanja para otapala i razrjeđivača naročito je velika ako se provodi u neventiliranim prostorima.

- Prostorije u kojima radite s otapalima i razrjeđivačima moraju se dobro ventilirati. Provjerite rade ili ventilatori, a ako ne rade, obavijestite o tome neposrednog rukovoditelja. Posude u kojima se drže otapala i razrjeđivači, moraju biti čitave i neoštećene. Na svakoj posudi mora biti oznaka s nazivom otapala, kemijskom formulom i oznakom specifičnosti. Također, na svakom pakovanju mora se nalaziti jedan ili više znakova opasnosti (crni simbol na narančastoj podlozi), oznaka upozorenja i obavijesti (R i S-oznaka). Ako na nekoj posudi (bačvi) nema oznake o kojem se otapalu radi, nemojte upotrebljavati  njezin sadržaj. Posude u kojima prenosite otapalo nikada ne punite od vrha, već ostavite nešto praznog prostora. Služite se sredstvima za prelijevanje (ručne crpke ili specijalne teglice).

- Odvojite prazne posude od punih. Prazne posude punite samo istim otapalom i razrjeđivačem. Pare otapala i razrjeđivača su lakozapaljive i eksplozivne te treba spriječiti mogućnost paljenja. Pazite da u prostorijama gdje mogu biti prisutne pare otapala i razrjeđivača nema izvora paljenja – otvoreni plamen (upaljač, šibica), užarena tijela (radijatori, grijalice), električni uređaji koji mogu iskriti itd. Ne ulazite u takve prostorije sa zapaljenom cigaretom! Postavite upozorenje o zabrani pušenja. U prostorijama moraju biti postavljeni uređaji za gašenje požara, a osobe koje rade moraju biti osposobljene za početno gašenje. Požar smijete gasiti samo aparatom za gašenje u kojem je ugljični dioksid ili suhi prah, a nikada vodom.

- Pri radu s otapalima i razrjeđivačima moraju se upotrebljavati različita osobna zaštitna sredstava, što ovisi o specifičnosti radnog mjesta. Brinite se za održavanje osobnih zaštitnih sredstava koja koristite. Ako nosite plinsku masku, upotrijebite filter oznake A, smeđe boje s natpisom „Filter protiv organskih para i otapala“. U slučaju udisanja veće količine para otapala i razrjeđivača, odnosno kada se pojave prvi znaci trovanja nakon udisanja para otapala i razrjeđivača, odmah pružite odgovarajuću prvu pomoć.

ZAŠTITNE MJERE

Opasne tvari smiju se koristiti samo ukoliko nije moguće iste radne rezultate postići primjenom bezopasnih tvari. Ukoliko nije moguća zamjena opasnih tvari bezopasnim ili manje opasnim tvarima poslodavac je dužan utvrditi da li se primjenom drugog radnog postupka smanjuje opasnost od primjene dotične tvari. Obveza je poslodavca da je koncentracija opasnih radnih tvari u radnim prostorijama i prostorijama u obliku plinova, para i aerosola što niža i stalno ispod maksimalno dozvoljenih koncentracija. Prilikom rada sa opasnim tvarima trebaju se primijeniti osnovna i posebna pravila zaštite na radu. Primjena osnovnih pravila zaštite na radu podrazumijeva: izgradnju objekata u skladu s propisanim pravilima zaštite na radu, proizvodnju oruđa za rad pri čijem se korištenju neće oslobađati štetne tvari, (hermetizacija procesa to jest takva izvedba postrojenja da se štetne tvari ne mogu oslobađati u radni prostor), a ako to nije moguće zbog značajki tehnološkog procesa potrebna je odgovarajuća lokalna i opća ventilacija te zamjena štetnih tvari onima koje nisu štetne ili koje su manje štetne. Primjena posebnih pravila zaštite na radu podrazumijeva: zdravstvene preglede radnika raspoređenih na ove poslove (poslovi s posebnim uvjetima rada), korištenje osobnih zaštitnih sredstava te skraćenje radnog vremena. Ukoliko koristi opasne radne tvari poslodavac je dužan pravila zaštite na radu primjenjivati sljedećim redoslijedom:

ukoliko je prema vrsti poslova i stanju tehnike moguće koristiti zatvorene sustave,

ukoliko nije moguće spriječiti oslobađanje opasnih plinova, para i aerosola treba ih odvoditi s mjesta nastanka izvan radnog okoliša na način da ne onečišćuje životni okoliš,

ukoliko nije moguće odvoditi opasne plinove, pare i aerosole s mjesta nastanka, onda je potrebno ograničiti na najmanju moguću mjeru: količinu opasne tvari, broj radnika koji su izloženi djelovanju opasne tvari, vrijeme izlaganja radnika utjecaju opasnih tvari.

ako se prethodno navedenim pravilima ne može postići zadovoljavajuća zaštita, poslodavci moraju skrbiti da radnici pri obavljanju radova s opasnim radnim tvarima koriste propisana osobna zaštitna sredstva.