Štetna zračenja

U današnjem vremenu i prostoru čovjek je svakodnevno izložen raznim vrstama zračenja od kojih nastaju posljedice u vidu smanjenja krvnih zrnaca, skraćenja trajanja života, pojava leukemije, a neka se posljedice zračenja prenose i na potomstvo. Ionizirajuća zračenja odašilju radioaktivne tvari, to jest zračenja nastaju u radioaktivnom izvoru, ali također i uređaji kao rentgenska cijev, nuklearni reaktor, betatron, i slično, odašilju ionizirajuća zračenja. I uz primjenu pravila zaštite na radu ionizirajuća zračenja predstavljaju velik opseg opasnosti za zdravije, radnika koji rade s izvorima zračenja. Manji opseg opasnosti predstavljaju sljedeća elektromagnetska zračenja:

- usmjereno lasersko zračenje koje može imati veliki intenzitet i prodornost u uskom snopu, pa oštećuje svaku vrstu tkiva,

- ultraljubičasto zračenje koje nastaje pri električnom izboju u plinovima i koje daju užarena
tijela; kod većih ozračenosti nastaju oštećenja kože, a naročito je osjetljiva rožnica oka,

- radiofrekventno zračenje većeg intenziteta izaziva biološke promjene na živim stanicama; pojedine zemlje daju preporuke za granične vrijednosti intenzitete radiofrekventnog polja zračenja u kojem radnik može boraviti bez opasnosti za zdravlje.

U štetna zračenja spada i toplinsko ili infracrveno zračenje. Zbog velike akumulacije topline u organizmu čovjeka može doći do akutnih poremećaja izraženih u dva oblika: toplotni udar ili sunčanica.

Štetna zračenja kojima može biti izložen radnik na radu mogu biti ionizirajuća zračenja, kada su izvor zračenja određeni radioaktivni elementi i uređaji koji proizvode zračenja, na primjer rentgen te neionizirajuća zračenja koje proizvode određeni uređaji, na primjer laserski uređaji, kao i materijali zagrijani na temperaturu višu od 2.000 °C.

Ionizirajuća zračenja susreću se u zdravstvu kod rentgenskih snimanja, terapije zračenjem, u nuklearnoj medicini te pri poslovima kontrole proizvoda (izotopi, rentgen). Visoke doze mogu djelovati trenutno izazivajući akutnu radijacijsku bolest dok trajnije izlaganje ionizacijskom zračenju može uzrokovati rak, leukemiju, kataraktu, oštećenje kože i drugo što se sve smatra profesionalnim bolestima.

Od neionizirajućih zračenja najštetnije djelovanje mogu imati ultraljubičasta zračenja koja najčešće oštećuju oči pri elektro-zavarivanju. Ultraljubičastog zračenja ima i u prirodi od sunca, naročito zbog proboja ozonskog sloja čemu su izloženi radnici koji radove obavljaju pretežno na otvorenom prostoru što može uzrokovati rak kože. Veoma štetna mogu biti i laserska zračenja koja zbog velike količine energije usmjerene na malu površinu mogu uzrokovati na koži oštećenja od blagog crvenila do dubokih opeklina. a na oku (rožnici, leći i mrežnici) teška oštećenja.

Zračenje je širenje energije u prostor pomoću valova. Najpoznatije vrste zračenja energije su svjetlosno, toplinsko, rentgensko, radioaktivno itd. U radnoj okolici pojavljuju se mnoga od tih zračenja, no kako ih našim osjetilima ne možemo uvijek zapaziti, potrebno je provoditi ispitivanja i mjerenja ondje gdje mislimo da postoji mogućnost opasnog djelovanja zračenja. Zračenja u industriji osobito su česta, možemo reći svakodnevna, prilikom zavarivanja. To su ultraljubičasta i infracrvena zračenja. U kotlovskim postrojenjima, turbinskim i motornim postrojenjima su toplinska zračenja. S rentgenskim i radioaktivnim zračenjem susrećemo se prilikom defektoskopije različitih materijala, u zdravstvenim ustanovama itd. Budući da gotovo svi oblici zračenja štetno djeluju na ljudski organizam, reći ćemo nešto opširnije o svakom od njih.

TOPLINSKO ILI INFRACRVENO ZRAČENJE

Osim ostalih zraka, sunce isijava i toplinske ili infracrvene zrake. Takvo zračenje javlja se i u industriji, u talionicama, kod visokih peći, pri zavarivanju itd. Utjecaj tog zračenja na čovjeka stvara veliko toplinsko opterećenje organizma. Ljudski organizam za obavljanje normalnih životnih i radnih funkcija održava stalnu temperaturu 36,5°C. Održavanje te normalne temperature omogućeno je tek onda ako su zadovoljeni neki uvjeti, a to su: odnos temperature, vlažnosti i brzine strujanja zraka u radnoj prostoriji. Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, nastaje povećano opterećenje pojedinih organa koji sudjeluju u regulaciji temperature čovjeka. Ako je takvo opterećenje stalno, dolazi do oboljenja i nesposobno­sti radnika za rad.

Vrlo važan čimbenik regulacije topline je znojenje, ono je značajno za odvođenje topline s površine tijela na okolinu. No i prekomjerno znojenje štetno je za organizam. Odrastao čovjek znojem izluči oko1,5 l tekućine dnevno no kod intenzivnog znojenja ono se višestruko povećava. U normalnim uvjetima bubrezi izluče 75% tekućine, a ostatak se izluči disanjem i znojenjem. Prilikom rada u pogonima gdje se radnik intenzivno znoji, bubrezi izluče samo 10% tekućine, urin je mnogo gušći i dolazi do oboljenja mokraćnih organa. Prekomjerno, toplinsko zračenje djeluje najviše na središnji živčani su­stav.

Akutni poremećaji zbog prevelike akumulacije topline u organizmu jesu to­plinski udari i sunčanica. Ako prilikom rada u zatvorenim prostorijama u zraku ima mnogo vodene pare, dolazi do toplinskog udara, iako temperatura zraka pri tome nije visoka. Simptomi toplinskog udara jesu naglo povećanje temperature (do40°C) i ubrzani puls (150 otkucaja/min), glavobolja i nesvijest. Sunčanica na­staje zbog dugog izlaganja glave sunčevim zrakama. Simptomi sunčanice su povišene temperature, glavobolja, halucinacije i drugo.

ULTRALJUBIČASTO (ULTRAVIOLENTNO) ZRAČENJE

Veliki dio tog zračenja dolazi od sunca, a u industriji prilikom zavarivanja, lijevanja itd. Ultraljubičaste zrake djeluju na kožu tako da se ona upali, pa mogu nastati velika oštećenja kože. To je zračenje vrlo štetno za oči, a djeluje i na središnji živčani sustav, pa uzrokuje glavobolju, vrtoglavicu i povraćanje. Većina osoba koje se bave elektro-zavarivanjem ili se kreću u blizini, a nisu zaštićene osobnim zaštitnim sredstvima, djelovanje ultraljubičastog zračenja osjete tek sljedeći dan. Rožnjača se upali, a dojam je kao da su oči pune pijeska.

RENGENSKO l RADIOAKTIVNO ZRAČENJE

Zbog sve veće primjene rentgenskog i radioaktivnog zračenja u industriji, zdravstvu i ostalim djelatnostima, ljudski je organizam pod sve većim utjecajem toga opasnog zračenja. To je zračenje osobito opasno jer se akumulira u čovjekovu organizmu. Svi smo mi, uz umjetno zračenje (defektoskopija, ozračavanje u zdravstvu), pod stalnim ionizirajućim djelovanjem zračenja u prirodi. Nuklearna i rentgenska zračenja izravno ili neizravno ioniziraju tvar kroz koju prolaze i zovemo ih ionizirajućim zračenjima.

Ionizirajuće zračenje djeluje u procesu ionizacije na živa bića i stvara biološke promjene u njima. Svako ionizirajuće zračenje štetno je za ljudski organizam. Ko­ličinu ionizirajućeg zračenja koje primi neki organizam mjerimo jedinicom koja se zove Sievert (Sv) 1 Sv = J/kg.

Količine zračenja koje čovjek prima, ili bi mogao primiti u nekim predviđenim ili nepredviđenim situacijama razvrstavamo kao:

- Prirodne količine

- Dopuštene količine

- Granične količine

- Kritične količine i

- Natkritične količine.

Prirodne količine zračenja čine kozmička zračenja (20-30%) i zračenje okolice (70-80%). Prirodna količina procjenjuje se na 1 - 3 mSv godišnje. Čovjek je priviknut na tu količinu i vjeruje se da ne uzrokuje znatne biološke učinke.

Dopuštene količine su one koje čovjek prima zbog ljudskog djelovanja i vjeruje se da ne uzrokuje znatne biološke učinke.

Granične količine su zakonskim aktima propisane i ne smiju se prekoračiti ljudskim djelovanjem. One se ne odnose na prirodno i ozračivanje u medicinske svrhe. Na primjer individualna godišnja granična količina iznosi od 0,2 - 5 mSv.

Kritične količine uzrokuju teška oštećenja zdravlja i prve smrtne slučajeve. Da­nas se smatra da su za čovjeka kritične količine one koje su veće od 250 mSv.

Natkritične količine su one doze koje su veće od kritične i smatraju se vrlo opasnim. Do takvih ozračivanja dolazi pri teškim nesrećama u radu s izvorima zračenja i u slučaju upotrebe nuklearnog oružja. Procjenjuje se da nakon količina većih od ~ 3 Sv svi ozračeni teško obolijevaju, a nakon doza viših od ~ 6 Sv svi ozračeni umiru u tijeku nekoliko dana.

ZAŠTITA OD ZRAČENJA

 Od izravnog zračenja štitimo ljude nizom postupaka, a to su:

- Upotreba što slabijih zračenja

- Povećanje udaljenosti od izvora

- Skraćivanje trajanja ozračivanja

- Stavljanje apsorbera na put zračenja

Upotreba slabijih zračenja danas se koristi u mnogim djelatnostima a naročito u medicini. Suvremenim uređajima koji su izrađeni od vrlo osjetljivih senzora (film, pojačala, mjerni instrumenti itd.) ozračenost se može višestruko smanjiti.

Udaljenost od izvora zračenja je način zaštite koji se danas sve više upotrebljava. Tok zračenja opada sa udaljenošću od izvora, tako da za točkaste izvore opada sa kvadratom udaljenosti.

Skraćivanje trajanja ozračenosti linearno se smanjuje, koliko puta se smanji trajanje, toliko puta se smanji i ozračenost.

Upotreba apsorbera koji se stavljaju na put zračenju, omogućuje da se veliki dio naelektriziranih čestica apsorbira i tome smanji zračenje.