Uvod

Zavarivanjem se naziva postupak spajanja materijala s pomoću izvora energije. To spajanje ostvaruje se mjestimičnim taljenjem ili deformacijom, upotrebom pritiska ili bez njega, posljedica čega je nastajanje narazdvojivih čvrstih veza među atomima zavarenih materijala. Prema upotrebi razlikuju se dva osnovna oblika: zavarivanje i navarivanje. Zavarivanje je spajanje dvaju ili više dijelova pomoću dodatnog materijala ili bez njega, u homogenu cjelinu. Navarivanje je nanošenje dodatnog materijala na određenu površinu zbog dobivanja traženih dimenzija ili svojstava. U zavarivačkoj terminologiji komadi koji se zavaruju nazivaju se osnovnim materijalom, dok se oni koji se upotrebljavaju za zavarivanje nazivaju dodatnim materijalom. Ovisno o postupku zavarivanja, zavarivanje taljenjem se može izvoditi sa ili bez dodatnog materijala. Pri zavarivanju taljenjem spajanje komada ostvaruje se zagrijavanjem osnovnog materijala na mjestu spoja do temperature taljenja. Izvor energije potreban za taljenja i način pretvaranja te energije u toplinsku odlučujuće utječe na dimenzije i oblik zavara, na osobine zavarenih spojeva i područje upotrebe postupka. Budući da je kemijska aktivnost metala u tekućem stanju velika, pri zavarivanju taljenjem potrebno je spriječiti kontakt rastaljenog metala sa zrakom što se postiže stvaranjem troske za vrijeme zavarivanja, upotrebom zaštitnog plina ili kombinacijom plina i troske.

Najčešći postupci zavarivanja taljenjem su:

Plinsko zavarivanje poznato je od 1894. godine. Ostvaruje se toplinom koja se dobiva izgaranjem plina u za to konstruira­nom plameniku. Kao izvor topline najčešće se za zavarivanje upo­trebljava acetilen, koji izgaranjem s kisikom daje temperaturu plamena 3100 do 3200 °C, ali se mogu upotrijebiti i drugi plinovi koji daju dovoljno visoku temperaturu npr. vodik, zemni plin.

Elektrolučno zavarivanje upotrebljava kao izvor topline za zavarivanje električnu energiju, koja se u električnom luku pre­tvara u toplinu. Postoji više varijanti elektrolučnog zavarivanja, no u većini slučajeva se radi tehnikom da električni luk gori između elektrode i osnovnog materijala. Manje se primjenjuje tehnika kod koje električni luk gori među elektrodama. Za zavarivanje se mogu upotrijebiti taljive i netaljive elektro­de.

Elektrolučno zavarivanje netaljivom elektrodom pod za­štitom inertnog plina (TIG = Tungsten Inert Gas) razvija se od 1941. godine. Toplina potrebna za taljenje osnovnog i dodatnog materijala dobiva se iz električnog luka koji gori između netaljive volframove elektrode i osnovnog materijala. Dodatni materijal dodaje se posebno.

Elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodom pod zašti­tom inertnog plina (MIG = Metal Inert Gas) pojavilo se 1948. godine. Toplina potrebna za taljenje osnovnog i dodatnog materi­jala dobiva se iz električnog luka što gori između elektrode koja se tali i osnovnog materijala. Elektroda služi i kao dodatni materi­jal.

Elektrolučno zavarivanje taljivom elektrodom pod zašti­tom aktivnog plina (MAG = Metal Aktiv Gas) datira od 1953. godine. Princip postupka jednak je onome MIG zavarivanja, sa­mo se za zaštitu rastaljena metala umjesto inertnog upotrebljava aktivni plin.

Elektrolučno zavarivanje pod zaštitom praška (EPP) poz­nato je od 1930. (1935.) godine. Ovim postupkom zavarivanja električni luk gori između taljive elektrode, koja služi i kao dodatni materijal, i osnovnog materijala. Zaštitu rastaljena metala vrši sloj praška koji pokriva električni luk.