Požar i eksplozija

Kod zavarivanja pojavljuju se redovito dovoljno visoke temperature da se mogu vrlo lako zapaliti različiti materijali. Ti materijali mogu se zapaliti u neposrednpm dodiru s plamenom kod plinskog zavarivanja, ili u dodiru s užarenim ili ugrijanim komadima kovina za vrijeme ili nakon zavarivanja. Zapaljenje mogu uzrokovati i užarene čestice metala ili šljake koje padaju oko mjesta rada i do nekoliko metara daleko, naročito ako se zavarivanje obavlja na povišenim mjestima iznad zapaljivih materijala ili tvari. Ponekad do zapaljenja može doći i nekoliko sati nakon rada, zbog toga što su materijali duže vrijeme tinjali i konačno se zapalili. Užareni otpaci elektroda veoma često su uzrok gorenja zapaljivih tvari. Čestice materijala i šljake mogu biti tako ugrijane da se ne vidi crvena boja, tj. da nisu užarene, a da ipak mogu zapaliti mnoge materijale, jer se tada temperatura tih čestica kreće od 200 do 400 °C, što odgovara temperaturi paljenja mnogih krutih tvari, kao što su drvo, papir, tkanina i sločno. Zbog toga je pri zavarivanju, na mjestima gdje bi moglo doći do požara, potrebno poduzimati odgovarajuće mjere zaštite.

- Udaljite sve zapaljive  materijale, pa čak i prašinu, s mjesta zavarivanja bez obzira nalaze li se pokraj, iznad ili ispod mjesta zavarivanja. Ako se radovi obavljaju na cjevovodu, skinite izolaciju s jedne i druge strane mjesta rada kako se ne bi zapalila. Zapaljive predmete koji se ne mogu udaljiti iz opasnog područja pokrijte negorivim materijalom koji slabo provodi toplinu, kao što je azbestno platno ili ploča.

- U blizinu mjesta rada donesite ručne vatrogasne aparate, ili pripremite vatrogasne cijevi s vodom, te pozovite vatrogasca koji će nadzirati rad i gasiti požar u slučaju potrebe.

- Za vrijeme rada stalno pazite na plamen, prskanje iskara, širenje topline kroz ugrijane metalne dijelo­ve, kako ne bi došlo do požara na mjestu rada, te ispod i iznad mjesta rada. Užarene otpatke elektroda stavljajte u predviđene posude s pijeskom ili vodom.

- Nakon završenog zavarivanja provjerite sva mjesta pokraj, ispod i iznad mjesta rada, i to na zagrijava­nje, miris paljenja i dimljenje, te takva mjesta odmah ohladite ili ugasite.

Najveća opasnost postoji pri neposrednom zavarivanju posuda, kao što su bačve, kotlovi, tankovi, cijevi i slično, koje su sadržavale ili sadrže zapaljive tekućine. Zbog zagrijavanja dolazi do naglog isparavanja, stvaranja eks­plozivne smjese, a potom i njenog paljenja, što neminov­no dovodi do eksplozije. Smatra se da je na primjer u bačvi od 200 litara dovoljno da ostane samo 1 centimetar benzina, pa da se stvori opasna eksplozivna smjesa. Zbog toga je potrebno posude prije zavarivanja dobro očistiti, te napuniti vodom ili negorivim plinom. Za čišćenje se upotrebljava vruća voda kojoj se mogu dodati razna sredstva, zavisno o tome kakva se je tvar nalazila u posudi. Može se koristiti i vodena para koja se upuhava u posudu. Nakon čišćenja takvu posudu potrebno je napuniti vodom ili negorivim plinom, kako bi se spriječi­la mogućnost nastajanja eksplozivne smjese.

- Ako se posude pune vo­dom, treba ih napuniti do vrha. Oko mjesta zavariva­nja može ostati mali neis­punjeni prostor. Pri tom posude treba položiti, ili na njihovim najvišim mje­stima ostaviti otvor za pro­vjetravanje kako bi sav zrak mogao izaći. Za cijelo vrijeme rada posude mora­ju  biti  napunjene vodom.

- Ako iz bilo kojeg razloga posude nije moguće puniti vodom, mogu se puniti vodenom parom ili inertnim plinovima, kao što su dušik ili ugljični dioksid. Ako se upotrebljava para, ona se mora za cijelo vrije­me rada upuštati u posu­du, tako da na otvor stalno pomalo izlazi.

- Plin dušik mora se upuštati u posudu s njenog donjeg kraja, jer je lakši od zraka. Zbog toga takva posuda ne smije na gornjem dijelu imati nikakve otvore.

- Ugljični dioksid teži je od zraka pa se uvodi u posudu odozgo. Posuda, zbog toga, ne smije imati otvore s donje strane.